Svi su me upozoravali da ne kupujem tu staru kuću na kraju sela, a onda sam u podrumu našao zaključana vrata i pismo iz 1944. godine

Svi su me upozoravali da ne kupujem tu staru kuću na kraju sela, a onda sam u podrumu našao zaključana vrata i pismo iz 1944. godine

Kad sam prvi put ugledao tu kuću, obraslu u bršljan i skrivenu iza tri ogromna oraha, osjetio sam neki čudan mir. Dok su drugi vidjeli ruševinu, ja sam vidio dom u kojem ću pobjeći od gradske buke. Međutim, mještani sela Crna Rijeka nisu dijelili moj entuzijazam.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Sinko, ne otvaraj ono što je priroda već zatvorila," rekao mi je stari čika Marko dok sam u lokalnoj kafani kupovao kafu. "Ta kuća nije prazna, iako u njoj niko ne spava već osamdeset godina."

Smijao sam se tim pričama. Mislio sam – seoska posla, praznovjerje i legende. Kupio sam kuću za bagatelu i počeo sa renoviranjem. Prvih nekoliko dana sve je bilo u redu, a onda su počele čudne stvari. Svaku noć, tačno u tri ujutru, čuo bi se tup udarac iz pravca podruma. Ne škripa, ne vjetar, nego jasan, ritmičan zvuk, kao da neko udara šakom o drvo.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Jedne večeri, naoružan baterijskom lampom i čekićem, odlučio sam da saznam šta se dešava. Podrum je bio vlažan i mirisao je na staru zemlju. Pomjerio sam gomilu trulih dasaka u uglu i ostao zatečen. Iza njih su se nalazila mala, teška hrastova vrata, okovana gvožđem i zaključana ogromnim katancom koji je skroz zarđao.

Nakon sat vremena borbe, katanac je popustio. Vrata su se otvorila uz jeziv zvuk koji je odjeknuo cijelom kućom. Unutra nije bilo blaga, niti kostiju, kako sam se potajno plašio. Bila je samo jedna mala drvena stolica, stočić i na njemu metalna kutija od bombona.

U kutiji je ležalo pismo, zamotano u masnu hartiju, i jedan stari srebrni sat koji je još uvijek radio. Pismo je bilo datirano na oktobar 1944. godine.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Onome ko ovo nađe," pisalo je drhtavim rukopisom. "Zovem se Jovan. Dok pišem ovo, vojska prolazi kroz selo. Sakrio sam se ovdje jer nisam htio da pucam na svoju braću, ni na čiju braću. Moja majka me je zaključala da me spasi, ali ona se nikada nije vratila iz zbjega. Ako čitate ovo, znači da sam odavno prah. Molim vas samo jedno – iznesite ovaj sat na brdo iznad kuće, tamo gdje sunce prvo izlazi. Obećao sam majci da ću je tamo čekati kad se rat završi. Nisam uspio za života, neka bar moja stvar stigne tamo."

Odjednom, sve one priče o "ukletoj" kući dobile su smisao. To nije bio duh koji plaši ljude, to je bila tuga jednog zatvorenog čovjeka koja je ostala zarobljena među zidovima.

Sljedećeg jutra, uradio sam baš onako kako je pisalo. Popeo sam se na brdo, ostavio sat na kamenu i okrenuo se ka suncu. Od tog dana, udarci u podrumu su prestali. Kuća više nije bila mračna i hladna. Seljani su me gledali s poštovanjem, a čika Marko mi je samo jednom, u prolazu, namignuo i rekao: "Smirio si ga, sinko. Sad si pravi gazda ovog imanja."