Vjerovao sam da mi petice u dnevniku daju pravo da druge gledam s visine, a onda me život nakon deset godina natjerao da sagnem glavu pred onim kojem sam se najviše smijao

U školskim hodnicima njegovo ime se izgovaralo s dozom strahopoštovanja i tihe zavisti. Bio je "zlatni dječak", onaj čiji je dnevnik blistao od savršenih ocjena, dok su mu profesori predviđali blistavu budućnost među zvijezdama. No, on nije bio samo uspješan – bio je okrutan.

Svaki put kad bi netko iz razreda dobio trojku ili, ne daj Bože, pao ispit, on bi glasno uzdahnuo, popravio naočale i uputio onaj svoj poznati, podrugljivi osmijeh. "Stvarno ne razumijem kako netko može ne znati ovo. Pa to je osnovna logika", govorio bi, dok su se njegovi kolege crvenjeli od srama. Za njega su oni bili samo brojke na dnu ljestvice, ljudi bez ambicije koje je tretirao kao prolazne sjene na svom putu prema vrhu.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Nakon diplome, koju je naravno dobio kao student generacije, vrata svijeta su mu se širom otvorila. Zaposlio se u prestižnoj korporaciji, uvjeren da će tamo, baš kao i u školi, odmah postati neprikosnoveni broj jedan. Ali, stvarni život nije imao rubrike za ocjene, niti je profesore zamijenio šefovima koji daju petice za lijepo napisan rad.

Prvi projekt koji je vodio završio je katastrofom. Bio je briljantan na papiru, ali nije znao raditi s ljudima. Njegova arogancija otjerala je tim, nitko mu nije htio pomoći jer su se svi sjećali kako ih je nekada ponižavao. Ostao je sam sa svojim grafikonima, dok su se oni "lošiji" učenici, koji su u školi naučili što znači pasti i ponovno ustati, snalazili u kaosu stvarnog svijeta.

Deset godina kasnije, stajao je ispred stare zgrade škole na obljetnici mature. Njegovo odijelo bilo je skupo, ali lice mu je bilo umorno, obilježeno stresom i dva propala posla iz kojih ga je istisnula vlastita nemogućnost da prihvati tuđe mišljenje.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Dok je pokušavao otključati svoj prosječni automobil, pored njega se zaustavio masivni crni terenac. Iz njega je izašao momak kojeg se sjećao kao "onog što je jedva izvukao dvojku iz matematike". Bio je to Goran, dečko kojem se najviše smijao jer nije znao riješiti jednadžbe s dvije nepoznanice.

Goran mu je prišao s iskrenim, toplim osmijehom, bez ijedne trunke zlobe. "Gdje si, genije? Baš mi je drago što te vidim. Čuo sam da si radio velike stvari."

"Ide nekako," promrmljao je "zlatni dječak", osjećajući se odjednom jako malim. "Vidim, tebi ide i više nego dobro. Kako si uspio? Matematika ti nikad nije išla..."

Goran se nasmijao, onako srčano kako to rade ljudi koji su se u životu morali boriti za svaki pedalj.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

"Vidiš," rekao je Goran, "škola mi je bila teška jer sam tad već radio u očevoj radionici. Dok si ti učio formule napamet, ja sam učio kako popraviti pokvareno, kako pričati s ljudima kad su ljuti i kako preživjeti kad nemaš ništa. Ti si naučio kako biti najbolji u sustavu, a ja sam naučio kako preživjeti kad sustav zakaže. Matematika mi i dalje ne ide najbolje, ali znam izračunati tko je čovjek, a tko samo maska."

Te večeri, bivši najbolji učenik sjedio je sam u dnu sale. Gledao je svoje kolege, one kojima se nekad rugao, kako se smiju, grle i pomažu jedni drugima u poslovima i životu. Oni su imali mrežu prijateljstva, a on je imao samo svoje stare pohvalnice koje više nikome nisu značile ništa.

Shvatio je bolnu istinu: U školi dobiješ lekciju pa onda test, a u životu dobiješ test koji te nauči lekciji. Bio je najbolji u svemu, osim u onome što je najvažnije – biti čovjek među ljudima.