Kad se vratio prvi put, došao je u crnom BMW-u.
Parkirao ispred prodavnice, izašao u košulji, sat na ruci, telefon u ruci.
Selo je odmah donijelo presudu.
„Uspio je.“
„Obogatio se.“
„Vidi se da Njemačka pravi ljude.“
Majka mu je plakala od sreće.
Otac se ponosio.
Komšije su se utrkivale ko će ga prije pozvati na kafu.
Svaki dolazak je bio isti.
Skup auto.
Puni gepek.
Pokloni.
Novac za crkvu/džamiju.
Novac za rodbinu.
Novac za komšije.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Svi su pričali o njegovom uspjehu.
Niko nije pitao kako živi tamo.
Istina je bila drugačija.
Živio je u sobi od dvanaest kvadrata.
Radio dvije smjene.
Spavao četiri sata.
Jeo najjeftiniju hranu.
Kupovao najjeftiniju odjeću.
BMW je bio na kredit.
Sat na rate.
Telefon na ugovor.
Sve što je imao — bilo je da bi drugi vidjeli da „ima“.
Godinama.
Kad se razbolio, vratio se bez najave.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Nije došao u BMW-u.
Došao je autobusom.
Bez satova.
Bez košulja.
Bez poklona.
Majka ga nije prepoznala na prvu.
Bio je mršav.
Siv u licu.
Umoran u očima.
U bolnici su saznali istinu.
Radio je građevinu.
Pad sa skele.
Povrede kičme.
Više ne može raditi teške poslove.
A dugovi — ostali.
Auto.
Kredit.
Rate.
Lizing.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sve ono što je gradilo sliku uspjeha — sad ga je gušilo.
Kad je selo saznalo, niko više nije dolazio na kafu.
Nije bilo interesa.
Nije bilo divljenja.
Nije bilo priče.
Samo tišina.
Jednog dana je rekao majci:
„Najgore nije što sam siromašan.
Najgore je što sam se cijeli život pravio bogat — zbog drugih.“
Umro je dvije godine kasnije.
Bez spomenika.
Bez velike sahrane.
Bez kolone auta.
Ali danas, kad neko u selu kaže:
„Ide u Njemačku da se obogati.“
Stariji samo odgovore:
„Ide da preživi. Ako bude imao sreće.“
Primjedbe