Otac je umro u februaru.
Kuća je ostala prazna… i hladna.
Još sam osjećala njegov miris u hodniku.
Nisam ni stigla sve stvari srediti kad je brat počeo dolaziti sve češće.
Uvijek u žurbi.
Uvijek nervozan.
Mislila sam — tuga ga slomila.
Prevarila sam se.
Jednog jutra došao je s fasciklom.
Ni kafu nije popio.
Samo spusti papire na sto i kaže:
— Potpiši.
Pogledam.
— Šta je to?
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Ugovor. Kuća prelazi na mene. Tako je otac htio.
Srce mi se steglo.
— Kako samo na tebe?
Slegne ramenima.
— Ja sam sin. Ti imaš muža, imaš gdje.
Gledao me kao stranca.
Ruke su mi drhtale dok sam listala papir.
Sve izgleda službeno.
Pečat.
Potpis.
Brat već uzima olovku.
— Hajde, nemoj praviti problem. Bolje mirno.
U tom trenutku sam osjetila nešto čudno.
Ne strah.
Inat.
Jer sam se sjetila jedne večeri.
Tri mjeseca prije smrti, otac me pozvao u sobu.
Rekao:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Ako se ikad posvađate oko kuće… pogledaj u moju staru komodu. Donja ladica. Ispod stolnjaka.
Tad nisam razumjela.
Sad jesam.
Rekla sam bratu:
— Sačekaj malo.
Otišla sam u očevu sobu.
Komoda stoji isto.
Otvorim ladicu.
Stari stolnjak.
Podignem ga.
Ispod — žuta koverta.
Srce mi lupa.
Otvorim.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
TESTAMENT.
Ovjeren.
Pravi.
Jasan.
Kuća ide meni.
Bratu… pomoćna zgrada i šupa.
Vratila sam se u dnevnu.
Spustila papir pred njega.
— Evo, pročitaj.
Gledao je.
Jednom.
Dvaput.
Treći put sporije.
Lice mu pobijelilo kao zid.
— Ovo… ovo nije moguće…
Rekla sam mirno:
— Otac je znao kakvi smo.
Znao je ko je ostao s njim zadnje tri godine.
Ko ga je vodio doktoru.
Ko mu je kuhao.
Ko mu je držao ruku kad je umirao.
Tišina.
Prvi put u životu moj stariji brat nije imao šta reći.
Skupio je svoje papire.
Bez riječi izašao.
Vrata su se zatvorila.
A ja sam prvi put nakon očeve smrti sjela i zaplakala.
Ne zbog kuće.
Nego jer sam tog dana shvatila:
Nekad porodica nije ona koja najglasnije traži.
Nego ona koja ostaje kad svi odu.
Primjedbe