💔 Muž je 15 godina radio u Njemačkoj — a kad sam ga iznenada posjetila, shvatila sam gdje zapravo živi

Svi su govorili da imam sreće.

— Tvoj muž u Njemačkoj, plata dobra, šalje novac redovno…

Istina.

Svaki mjesec pare stignu.
Nikad nije kasnio.

Djeca obučena.
Kuća sređena.
Računi plaćeni.

Samo jedno nije dolazilo s tim novcem.

On.

Dolazio bi dva puta godišnje.
Umoran.
Šutljiv.

Govorio bi:

— Još malo… još samo da završimo kredit.

I opet odlazio.

Petnaeste godine mi je puklo.

Rekla sam sebi:

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Idem ga iznenaditi.

Nisam mu rekla.

Uzela autobus, torbu, adresu koju mi je davno dao.

Zamišljala sam:

mali stan, možda čak lijep… uredan… naš.

Mislila sam — možda ćemo napokon planirati povratak.

Kad sam stigla…

nisam odmah našla zgradu.

Jer nije bila zgrada.

Bila je stara kuća iza skladišta.

Poštansko sanduče s četiri prezimena.

Srce mi počelo lupati.

Pozvonim.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Otvara neki čovjek, radno odijelo.

— Tražim mog muža.

Kaže:

— Gore, druga soba.

Popnem se.

Otvorim vrata.

I stanem.

Mala soba.

Četiri metalna kreveta.

Na jednom — moj muž.

Na gornjem ležaju.

Pored kreveta mali ormar.

Jedna torba.

Jedna fotografija djece.

Ni dnevne sobe.
Ni kuhinje.
Ni našeg života.

Samo radnički smještaj.

Pogledao me kao da vidi duha.

— Šta radiš ovdje…

Nisam mogla govoriti.

Samo sam šaptala:

— Rekao si da imaš stan…

Sjeo je.

Spustio glavu.

I rekao tiho:

— Imao sam izbor.
Da živim bolje… ili da vi živite bolje.

Tišina.

— Ako bih uzeo stan, ne bismo završili kuću.
Djeca ne bi išla na fakultet.
Ne bismo otplatili dug.

Ruke su mu bile ispucale.

Nokti crni od rada.

— Nisam htio da znaš kako živim…
Lakše mi je bilo da misliš da mi je dobro.

Te noći sam prvi put spavala u toj sobi.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Na donjem krevetu.

Slušala kako radnici hrču, kako kamioni prolaze.

I shvatila nešto što nikad prije nisam.

Nije on bio daleko zbog novca.

Bio je daleko zbog nas.

Kad smo se vratili kući, ljudi opet:

— Eh, Njemačka… tamo je lako.

Samo sam rekla:

— Nije lako. Samo su neki ljudi jaki.

Danas je muž konačno kući.

Ne radimo više u Njemačkoj.

Nemamo više ni toliku platu.

Ali prvi put imamo večeru zajedno svaki dan.

I znate šta…

To vrijedi više od svih para koje je ikad poslao.