😳 Sin mi se hvalio da je postao direktor — a onda ga je jedna žena u restoranu razotkrila pred svima
Kad mi je sin rekao da je postao direktor, bila sam ponosna kao nikad.
— Mama, napokon se isplatilo sve.
Kupio novu košulju.
Sat.
Došao kući sav važan.
Govorio:
— Sastanci, projekti, ljudi pod mnom… nema više starih dana.
Ja slušam i srce mi raste.
Samo sam mislila: uspjela sam ga odgojiti kako treba.
Jedne nedjelje rekao:
— Vodim te na ručak, mama. Da proslavimo.
Restoran pun.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sjeli, naručili.
On priča glasno, da svi čuju:
— Teško je voditi firmu… odgovornost velika… ali neko mora.
Smije se.
Ja klimam, ponosna.
Dolazi konobarica.
Gleda u njega malo duže nego obično.
Pa kaže:
— Marko?
On se trzne.
— Jesam…
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Zar nisi ti radio kod nas noćnu smjenu prošle sedmice?
Tišina.
Takva tišina da sam čula kašiku kako pada za drugim stolom.
Sin problijedio.
— Ja… ovaj…
Konobarica zbunjena:
— Mislila sam… možda sam pogriješila…
Otišla.
A moj sin više nije mogao gledati u mene.
Šutjeli smo cijeli ručak.
Kad smo izašli, rekao:
— Mama… izvini.
Stali smo na parkingu.
— Nisam direktor.
Glas mu pukne.
— Firma propala prije tri mjeseca. Ostao bez posla.
Radio sam noću ovdje da ne ostanem bez para…
Ali nisam htio da znaš.
Pogledala sam ga.
Vidjela sam isto ono dijete koje je nekad dolazilo kući s poderanim patikama i govorilo:
— Nije ništa.
Rekao je:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Sramota me bilo… ti si se uvijek hvalila mnome…
Tad sam ga zagrlila.
Ne lagano.
Onako kako majka zagrli dijete kad zna da mu se svijet raspada.
— Sine… mene nije briga jesi li direktor.
Bitno mi je da si pošten.
Zaplakao je kao mali.
Danas opet radi.
Ne kao direktor.
Ali radi.
I svaki put kad idemo na ručak, prvo se nasmije i kaže:
— Mama, ovaj put stvarno imam posao 🙂
A ja mu uvijek kažem isto:
— Samo budi čovjek. Sve ostalo dođe.
Primjedbe