Nikad nisam mislila da ću moliti da vidim vlastito unuče.
Kad se sin oženio, bila sam sretna.
Kad se rodio mali, mislila sam — evo radosti u starosti.
Prvih mjeseci dolazila sam svaki dan.
Nosila ručak.
Čuvala bebu.
Uspavljivala ga dok snaha odmara.
Zvao me “baka” prije nego što je znao reći “mama”.
Onda se nešto promijenilo.
Snaha postala hladna.
— Nemojte dolaziti bez najave.
— Nemojte ga hraniti slatkišima.
— Nemojte ga navikavati na sebe.
Sin između nas, kao zid od šutnje.
Jednog dana rekla:
— Mislim da je bolje da neko vrijeme ne dolazite.
“Vrijeme” je postalo mjesec.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Pa tri.
Pa godina.
Slike sam gledala samo na telefonu.
Rođendan — nisam pozvana.
Prvi dan vrtića — nisam znala.
Noću sam znala otvoriti stari album i gledati njegove slike kao da je daleko preko svijeta, a ne tri ulice od mene.
Najteže je kad dijete živi blizu… a ne smiješ ga vidjeti.
Onda jedne noći — telefon.
2:14.
Nepoznat broj.
Javim se.
Tihi glas:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Mama… možete li doći?
Snaha.
Preplašena.
— U bolnici sam… komplikacije… nema ko čuvati malog…
Nisam ni pitala ništa.
Obukla kaput i krenula.
Mali me gledao na vratima kao da sam se vratila iz mrtvih.
— Baka…
Samo je potrčao i zagrlio me.
Tako jako da nisam mogla disati.
Čuvala sam ga mjesec dana.
Vrtić.
Ručak.
Kupanje.
Priče za laku noć.
Kao nekad.
Kad se snaha vratila kući, stajala je dugo na vratima.
Gledala kako mali sjedi u mom krilu.
Tiho je rekla:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Nisam znala… koliko znači baka… dok nisam morala bez nje.
Prišla.
Prvi put me zagrlila stvarno.
— Oprostite.
Danas dolazim kad god hoću.
Ne svaki dan.
Ali uvijek dobrodošla.
A mali…
Svaki put kad me vidi, vikne:
— DOŠLA JE MOJA DRUGA MAMA!
I znate šta…
Nema veće pobjede od toga da vas dijete voli, čak i kad vam odrasli zatvore vrata.
Primjedbe